Izgubiti se
“ Vi koji ulazite, ostavite svaku nadu………da ćete je zaista razumjeti.
U pitanju je gotovo nemoguć zadatak, naprosto zato što naši mozgovi drugačije kompariraju dano i dobiveno te automatski sve valoriziraju svodeći doživljeno na davno istrenirani sustav u kojem sve ima svoju opipljivu vrijednost i cijenu. Ta vaga vrednuje iskustva, novčane iznose, zbraja uhvaćeno i propušteno pa nas u obliku binarnih zbrojeva objavljuje kao pobjednike ili poražene, stavlja u kolone onih koji vode ili prate, kolone onih čiji život ima više ili manje smisla.
I zato je onu pravu, staru, siromašnu Indiju teško shvatiti te se čini da je svaki novi posjet, suprotno svakoj logici, čak dodatno odmiče. Ona postaje sve nedohvatljivija i mističnija, poput lutanja u labirintu gdje već prepoznajete neke uglove, ali oni vas opet vode samo u nepoznato, isključivo udaljavaju od onoga što ste na početku smatrali izlazom ili ciljem. Zapadnjačke mozgove u Indiji upravo ti ciljevi toliko zbunjuju, tjeraju na neprestano restartanje i uzaludno usklađivanje s logikama uz koje smo odrasli. Ona gura da izađeš iz sebe, da probaš navući lijevu tenisicu na desnu nogu, da hodaš na rukama ili čak da se krećeš zatvorenih očiju, spreman upoznati svijet kroz povjerenje i opip.
No, ne želim mistificirati, jer Indija može biti i obična zemlja, samo puno bučnija, prljavija i intenzivnija od onoga na što smo navikli. Tim se ulicama može hodati i ostajući u vlastitoj koži, odvojen svojim temeljito posloženim identitetom uzgojenom na odgoju i predrasudama s kojima se štitimo. Može se ujutro uz kavu i palačinke s bananom pričati o sirotinji, gužvi, ruševinama, prljavštini i smeću, neorganiziranosti i posvemašnjoj zapuštenosti te na temelju toga doručkovati i kolonijalnu nadmoć onih koji su samo let platili u cijeni godinu ili dvije nečijeg života. Može se i smješkati maloj djeci, nuditi slatkiše ili bojice, klanjati se bezubim starcima, fotografirati sramežljive žene zamotane u šarenu tkaninu, hladiti se elegantnim lepezama, voziti u rikšama koje na biciklu pri uzbrdicama guraju mršavi muškarci, piti preskupo pivo u fensi lokalima ili čak jesti na njihovim krevetima u lokalnim domovima bez kuhinjskih stolova. Može se ostavljati novac, diviti se njihovoj poniznosti, plaćati lokalne snalažljivce i na pijevnom engleskom slušati stotinama puta ispričane legende. Može se hodati i u zaštićenom u kolonama, za leđima nekom svojem sunarodnjaku, mobitelom hvatati kadrove onih ispred sebe, pod zaštitom iskusnog vodiča grupno sigurni ulaziti u mračne prostore kako bi okusili komadiće neshvatljivih svakodnevnica. Sve je regularno, čak i oblačenje kurti i sarija, njihanje u zajedničkoj hinduističkoj molitvi, konzumiranje duhovnog prevedenog na naše jezike, umjetno kupanje u njihovoj tradiciji i povijesti. Sve zaista jest regularno jer Indija nudi bezbroj mogućnosti, bezbroj rekreacija, bezbroj programa, tako ogromna u svakom pogledu.
Ali gotovo nam je nemoguće na bilo koji način zaista shvatiti njihov način života, njihovu slijepu vjeru, tisućuljetne tradicije, poniznost i nestvarnu sposobnost prihvaćanja svega što okolnosti smjeste pred njih.
Teško da ćemo ikada razumjeti ono što oni žive, što jesu, za čime žude, što ih pokreće. Naprosto smo predaleko odgojeni, sustav je preduboko u nama.
No, ako sumnjamo, ako se počinjemo pitati što uopće svakodnevno radimo, ako razmišljamo o promjeni, ako povremeno imamo potrebu samo zatvoriti oči da bi se smijali bez razloga, onda je Indija dobar početak. Jer ona bježi od nas, uzmiče poput lakonogog boksača, poigrava se, pa fingira napad, tjera na uzmak pa na novi korak ustranu, unazad i malo sa strane. Nepredvidljivošću te lomi poput grančice, a ti dezorijentirano teturaš pokušavajući održati krivu ravnotežu kojoj si se davno naučio, gubiš dah i energiju, zaboravljaš na svoju ulogu te u tom trenutku postojiš isključivo u tom pokretu, zbunjujućem disbalansu punom čudne radosti oslobođenja. Indija te svojom intenzivnošću stalno gura preko granica pa skupa plešete njen kompliciran, a opet savršeno jednostavan ritam u kojem stalno skrećeš bez povratka na mjesto od kud si krenuo. I onda se neminovno moraš dislocirati, odvojiti od vlastite sjene koja je temelj onoga što jesi, sidro čija te težina drži u davno izgrađenoj sigurnosnoj zoni. Tada napokon plešeš zatvorenih očiju, miran i bez kontrole, bez straha kojeg taj pokušaj kontrole nosi. Samo dišeš.
U Indiji ne ideš da bi se pronašao. U Indiju ideš da bi se izgubio.“
Ozren Majerić
